-Preveo: Slavko K. Šćepanović
Pretres je trajao do svitanja. Svaki put kad bih se probudila čekao me je isti prizor. I pomislila sam da nas mogu i otrovati. Davali su nam čaj. Mogu nešto usuti u čaj i tu je naš kraj! Naš danak državi i vlasti. Da li da pijem taj čaj? Sve je i tako propalo. Na kraju krajeva, mogu nas i poubijati. Postrijeljati. Nikome ništa zbog toga neće odgovarati. I definitivno se odlučujem: pijem čaj. I tako mi se isto piše. Nijesam ja jedina tako mislila.
Jedna od domaćica, žena onog gardiste Ivana Groznog sa zlatnim priveskom o vratu, malog rasta, Jvrejčica, koja obožava predmete od zlata i svilene meterijlae, pita me: „Da li je taj vaš prsten od platine?”
„Ne, nego od srebra.”
„A zašto ga nosite?”
„Zato što mi se sviđa.”
„A imate li zlata?”
„Ne. Ustvari, imam, ali ne kod sebe. Ne nosim ga sa sobom. Više volim da nosim srebrne ukrase. Srebro mi je nekako prijatnije, nježnije.”
„Što vi to pričate! Pa poznato je da je zlato najplemenitiji metal. Meni je moj muž Isaja govorio da se svi ratovi vode zbog zlata i radi zlata.”
Ja u sebi i za sebe zaključujem: „Kao i svaka revolucija!”
Ona nastavlja razgovor: „Ako dozvoljavate, pitala bih vas da li su vaši predmeti od zlata kod vas? I da li biste mi nešto od njih prodali? Nemojte se plašiti. Ja mužu neću o tome ništa govoriti. Neka to ostane među nama dvjema, naša mala ženska tajna. Mogli bismo nas dvije da izvršimo neku vrstu razmjene.” A onda malo nižim glasom: „Ja imam rezerve vrijednih stvari. Mužu ja o tome nikada ništa ne govorim... Imam prelijepu slaninu. Ili, ako vam treba, odlično bijelo brašno.”
Ja bojažljivo: „Ali ja kod sebe nemam baš ništa, osim dvije prazne spreme za žito ili brašno i deset aršina rozog cica.”
A ona skoro drsko: „A gdje ste vi svoje zlatne premete ostavili? Zar je pametno u ovakvim okolnostima ostavljati zlato i putovati, a ne nositi ga sobom?”
A ja jasno i glasno: „Ja sam u Moskvi, u svojoj kući, ostavila nešto vrednije, nešto što mi je mnogo draže od zlata... Ostavila sam svoju djecu.”
„Uh! Uh! Uh! Kako ste vi čudni! Zar su djeca tako dragocjena roba? Svako se sada prilagođava novonastalim okolnostima i ostavlja svoju djecu. Ko će da vodi računa o djeci kadsam nema što da jede? Za djecu postoje dječje, socijalne ustanove. Djeca su, u ovakvim okolnostima, vlasništvo i briga države...”
Ja u sebi zaključujem: „Kao, uostalom, i zlato.”
Kad je shvatila da kod mene nema zlata, gušeći se, nastavila je da priča: „Ranije sam ja imala svoju trikotažnu tekstilnu radnju u Sankt Peterburgu. I stančić kao bombon. Ma kakav stančić? Stan sa tri sobe, kuhinjom, i posebnom prostorijom za poslugu. Nikada nijesam dozvoljavala služavkama da spavaju u kuhinji. To bi bilo nehigijenski. Mogu dlake da upadaju u šerpe. Jedna soba je korišćena za spavanje, druga kao prijemna, a treća, boje neba, kao trpezarija. Ja sam imala veoma ugledne klijente. Sav prestižni peterburški narod sam odijevala. Veoma dobro sam zarađivala. Svake nedjelje sam primala goste. A oni su donosili cvijeće, vino i najbolje proizvode. Moj muž Isaja je imao kompletan pribor za pušenje: filigranski sto kavkaske izrade, razne lule, upaljače, specijalne kutije za šibice, i razne pepeljare. Sve je to kupovao kod nekog poznatog fabrikanta... Kod nas su se često igrale karte. U novac naravno. I možete mi vjerovati, ne u male sume. I sve smo to morali da ostavimo. Namještaj smo rasprodali, nešto posakrivali, nešto ponijeli sa sobom... Isaja je, svakako, u pravu. Narod ne može više da živi u okovima buržoazije. I mi smo napustili takav stan.”
Ja je pitam: „A što vi ovdje radite kad je kiša? Kad vaši pođu u rekviziciju, da li čitate?”
„Da, čitam”.
„A što čitate?”
„Marksov `Kapital`. Muž mi nije dozvoljavao da čitam romane.”
Stanica Usmanj, u Tambovskoj guberniji, gdje ja nikada ranije nijesam bila, a nadam se da ni ubuduće neću nikada ni biti. Trideset vrsta sam pješke išla po pokošenom polju da bih zamijenila rozi cic za žito, brašno ili prekrupu.
Selo. Šest udžerica, samo jedan odrasli muškarac: „Ne, ne. Nemamo nigdje ništa, ni za prodaju, ni za razmjenu. Što je bilo, to su nam drugovi rekvizitori oteli i odnijeli. Hvala Bogu što su nas žive ostavili.”(Nastaviće se)